INTERVIEW SA…

Razgovarala: Maja Gasal

“Na kraju, nećemo se sjećati riječi naših neprijatelja, nego šutnje naših prijatelja”

(Martin Luther King)

Prije nešto više od dva mjeseca Tarik Šečić postao je predmetom medijskih natpisa, jer je, ni manje ni više nego u jeku predizborne kampanje, izjavio da građani selame trebaju koristiti privatno i da na to upozore svoju djecu.

No, prije negoli se dotaknemo ove “sporne” izjave, želimo naše čitateljice i čitatelje Ženskog marša upoznati sa Tarikom Šečićem.

Tarik: Prije svega, hvala na prilici za ovaj intervju, zaista mi je velika čast i zadovoljstvo. Po zanimanju sam magistar kineziologije. Već nekoliko godina radim kao nastavnik u jednoj osnovnoj školi u Travniku. Pored toga, predsjednik sam i trener u Sportskom klubu „Olimpija“. To je jedan projekat na koji sam zaista ponosan, a koji već neko vrijeme okuplja veliki broj djece, kroz više sportova. Također, dugogodišnji sam instruktor skijanja u Skijaškom klubu „Ski team Vlašić“. Uglavnom, moj profesionalni život je vezan za naše najmlađe, za prenošenje znanja i edukaciju. To mi pričinjava veliko zadovoljstvo. U slobodno vrijeme volim da idem u ribolov, na planinarenje i, općenito, da provodim vrijeme u prirodi. Također, aktivan sam u politici. Trenutno sam vijećnik u Općinskom vijeću Travnik, u ime političke opcije „Narod i pravda“. Ono čim se posebno ponosim, to je moja porodica, moja supruga i dva moja dječaka. Svaki slobodan trenutak provodim s njima i njihova podrška mi je najvažnija u životu.

ŽM: Moram priznati, Tarik, da si ti prva osobau ovih mojih blizu četrdeset godina koja je, iako je pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda i jedne od tri dominantne religijske zajednice u Bosni i Hercegovini, te kandidat na listi jedne političke stranke, javno i bez zadrške izjavila da bismo se trebali više osvrtati na osjećaje manjinskih zajednica u našoj državi. Odnosno, da bismo u institucijama i javnom prostoru trebali voditi računa o korištenju pozdrava religijskog karaktera. Otkud potreba za ovim i da li sam ja ispravno razumjela tvoju poruku?

Tarik: Ne znam da li je neko prije mene reagovao na ovakve stvari. Moja reakcija bila je spontana. Primijetio sam, naime, da ljudi često koriste religijske pozdrave u javnom prostoru. Rade to bez razmišljanja o ljudima koji su prisutni, a neke su druge vjere. To mi se čini neprimjerenim. Svi mi često propagiramo građansku BiH, pričamo kako smo za međusobno uvažavanje, poštovanje, a onda postupcima to demantujemo.

Da se razumijemo, ja vrlo dobro znam da selam u svom značenju nema ništa loše, naprotiv. Selam je i moj pozdrav, ali ga koristim u društvu osoba koje taj pozdrav također smatraju svojim. Živimo u specifičnom okruženju. Trebamo se postaviti u situaciju, recimo, bošnjačkog djeteta koje živi u RS-u ili negdje u okruženju gdje su većina Hrvati. Zamislimo da  nastavnik uđe u učionicu i pozdravi sa „Pomoz‘ Bog“ ili „Hvaljen Isus“. Koliko god ti pozdravi u suštini nemaju ništa loše u svom značenju, siguran sam da se ta djeca ne bi osjećala ugodno. Druga stvar koju primjećujem je licemjerje. Veliki broj ljudi ljudi javno koristi selam i demonstrira na sav glas vjersku posvećenost, a u praksi živi život koji se kosi sa svim moralnim, vjerskim i drugim načelima. Moja objava je, dakle, plod tih činjenica koje zapažam.

ŽM: Većina nas koji živimo u BiH znamo da biti dijelom neke zajednice, a uz to preispitivati i kritikovati stavove ili odnose te iste zajednice prema drugima i drugačijima, nije popularno. Nakon što se neko odvaži javno iskazati svoj stav, obično oteža sebi život. Nakon tvoje izjave, obrušila se i kuka i motika. Kako je javno obrušavanje nekih ljudi djelovalo na tebe i tvoju porodicu? Što te najviše pogodilo?

Tarik: Ne kalkulišem puno. Imam svoje mišljenje, ne ustručavam se iznijeti ga. Vrlo često me to košta. Ali kad znam da sam upravu, zdušno branim svoj stav, bez obzira na posljedice. Ne, nisam očekivao takvu salvu napada nakon te moje objave. Ne biste vjerovali kakve sam sve uvrede trpio. Psovali su mi djecu, rahmetli roditelje, takve užasne uvrede sam primao da je to nezamislivo. Vrlo često, poruke su počinjale selamom, a onda bi se nastavljale psovkama.

Bilo je, naravno, i onih koji su mi se javili i razgovarali sa mnom na civilizovan, korektan način. Također, bilo je puno ljudi koji su mi dali podršku javno. Ipak, bilo je mnogo više onih koji su mi se javili i podržali me privatno, često uz konstataciju da javno ne smiju jer se boje posljedica.

Ljudi su me zaustavljali i na ulici, nepoznati ljudi, da me pozdrave i kažu kako sam rekao nešto što mnogi misle, ali ne smiju kazati naglas. Nakon svega sam se osjećao ponosno kada sam shvatio kakav profil ljudi me podržava, a kakav osuđuje.

Ono što je veoma bitno naglasiti je da sam ja to objavio u jeku izborne kampanje, tako da je to u velikoj mjeri ispolitizirano. Ono što me ipak, najviše pogodilo jeste spoznaja da živimo u primitivnom i nedemokratičnom društvu.

ŽM: Misliš li da se i na tvom primjeru pokazuje kako niko ne smije dovoditi u pitanje nametnute ili uvriježene pozdrave bilo koje većine, na teritoriji na kojoj ta većina suvereno vlada. Odnosno, da se prešutno, a negdje i glasno, poručuje – ukoliko ti se ne sviđa, idi?

Tarik: Nažalost, stiče se utisak da je tako. Mislim da od svakog od nas zavisi u kolikoj mjeri ćemo to dozvoliti. Moramo generalno puno raditi na kulturi, kućnom odgoju i toleranciji, posebno sa mladim, novim generacijama. Učiti ih da njeguju i poštuju svoje, ali i da uvažavaju tuđe. Učiti ih o svim vjerskim i tradicionalnim različitostima podneblja u kojem živimo. Objasniti im to sa razumijevanjem. Ne praviti od njih indoktrinirane robote, koje će neke stvari raditi mehanički. Zaista mislim da sve ove različitosti koje nas dijele mogu biti naša poveznica. Potrebno nam je samo malo tolerancije. Sve zavisi od nas. Ja svoju djecu, a i djecu sa kojom radim, pokušavam učiti tome. Smatram da je to najveće civilizacijsko dostignuće jednog društva – biti tolerantan prema drugom i drugačijem.

ŽM: Šta misliš, kakve bi reakcije ili posljedice bile da je ovu izjavu, umjesto Tarika, izrekla Maja?

Tarik: Ljudi druge vjere su mi se također javljali. Podržali su moj stav privatno, ali su rekli da to ne smiju učiniti javno, jer bi se moglo pomisliti da su šovinisti i da imaju nešto protiv tog pozdrava. Da će, ako oni nešto kažu, sve poprimiti drugu konotaciju. Veliki broj tih ljudi mi je rekao da se često nađu u situaciji da ih neko tako pozdravi. Znači, da je to rekla Maja, smatralo bi se da su ljudi druge vjere protivnici i neprijatelji islama. Ja sam, opet, kao osoba islamske vjeroispovijesti, okarakterisan kao izdajnik. Da se razumijemo, ovaj moj stav se ne odnosi samo na selam, već na sve vjerske pozdrave u javnom prostoru.

ŽM: Nakon izjave i silnih napada, imao si potrebu obratiti se otvorenim pismom. Naslovio si ga i na prijatelje i na neprijatelje. U njemu, između ostalog, navodiš ko si, šta si i da si se u politiku uključio zato što želiš popraviti stanje u lokalnoj zajednici. Navodiš i da želiš svojoj djeci i svoj drugoj djeci pokušati napraviti ljepši ambijent, ispraviti ono što smatraš da nije dobro u ovom društvu. Da li vjeruješ da nas ima dovoljno koji bismo radili na ozračju koje vodi računa o tome kako se drugi i drugačiji, pripadnik/ica manjine po bilo kojem osnovu, osjeća pod palicom većine?

Tarik: Dugo sam se razmišljao da li da napišem nešto ili ne. Nisam želio da to zvuči kao neko pravdanje, jer ja to i dalje mislim. Bezbroj puta sam se vraćao na tu objavu i čitao je. Pokušavao da vidim šta sam pogrešno rekao. Ima ona čuvena izreka Martina Lutera Kinga: “Na kraju, nećemo se sjećati riječi naših neprijatelja, nego šutnje naših prijatelja”.

Tako je i u ovoj situaciji. Sve ovo što su rekli oni koji su moji neistomišljenici, neprijatelji bi zvučalo pregrubo, na kraju mi nije ni važno. Puno više me je pogodilo što su šutjeli oni koje me znaju, koji znaju kako razmišljam. Zato sam se obratio prijateljima i neprijateljima. Smatram da se svako od nas treba uključiti u politiku u granicima svojih kapaciteta. To nam je dužnost. Da svako na neki način dadne svoj doprinos. Ja sam potpuno ostvaren čovjek. I na porodičnom i na profesionalnom planu. Kao takav sam ušao u politiku. Moja djeca žive ovdje. I osjećam obavezu prema njima, te prema svoj drugoj djeci, da dam sve od sebe kako bi im bilo bolje. Do sada, u politici, naišao sam samo na probleme. Na svakom koraku osjećam opstrukcije zbog svog političkog djelovanja i zbog toga što ne pripadam vladajućoj strukturi. Ono što me žalosti i ono što svakodnevno vidim jeste to da nema više kritične mase koja razmišlja na način na koji ste naveli. Takvi, nažalost, odlaze. Oni koji su ovdje, a tako razmišljaju, najčešće svoj stav ne smiju javno iznijeti.

ŽM: Kako je sve ovo uticalo na tvoj rezultat na ovim izborima. Smatraš li da ti je ova izjava bila kamen spoticanja u političkoj karijeri?

Tarik: Ne razmišljam na neki poseban način o tome. Smatram da čovjek uvijek treba da bude svoj. U političkom djelovanju računam na one ljude koji biraju, a ne glasaju. Koji biraju i odlučuju kritički, razmislivši prije toga. Sve drugo je populizam i političko podilaženje širokim narodnim masama. Ja to ne želim niti mi to treba. Ako će me neko politički podržati samo zbog te izjave, zanemarujući sve drugo pozitivno i korisno za šta se kao općinski vijećnik zalažem, takva podrška mi ne treba.

ŽM: Da li si imao podršku stranke u kojoj djeluješ ili prije osudu, kritiku?

Tarik: Nisam imao ništa od toga što ste naveli. Pogotovo ne formalno. Bilo je stavova da tu izjavu možda nisam pravovremeno tempirao, zbog izbora. Inače, do sada, u svom političkom radu, nisam imao nikakvih pritisaka niti uticaja. Stav je da se držimo principa djelovanja za dobrobit građana, čega se držim.

Na kraju, moram naglasiti da je to bio moj lični stav, iznesen na mom ličnom profile, a ne stav stranke.

ŽM: Nakon svega, da li bi ponovio isto ili si iz ovoga izvukao neku pouku koju želiš podijeliti s nama?

Tarik: Uvijek bih uradio ono što smatram ispravnim, bez obzira na cijenu i posljedice.