IN VINO VERITAS

Piše: Maja Gasal Vražalica

Po posljednjem Popisu iz 2013. od ukupnog broja stanovništva Bosne i Hercegovine 3,37% stanoviništva ne pripada nijednoj od tri dominantne religijske slupine. U tih 3,37% stali su oni koji se izjašnjavaju kao agnostici (0,31%), ateisti (0,79%), ostali (1,15%), te oni koji se religijski ne izjašjavaju (0,93%) i oni koji su se svrstali pod nepoznato (0,19%).  Nikad kao ove godine nisam osjećala kako mi se sužava prostor i kako bih da vrisnem izgovarajući poput Urbana „Ima li tu mjesta za mene?“. Nikad do ove godine nisam imala potrebu da na čelu napišem da sam ateistkinja, da mi ne smeta što drugi poste, ali bih da i drugima ne smeta što ja ne postim i što pijem alkohol bez obzira na njihove vjerske praznike. Sve češće sam imala potrebu dademonstriram i primjerima argumentiram da bez obzira na to što ja ne postim, da sam i ja insan od krvi i mesa, da se moral ne mjeri vjerskom pripadnošću, da empatija nije moja solidarnost sa vjernicima bilo koje vjeroispovijesti u smislu da sad i ja počnem upražnjavati rituale njihove vjere, da ja prihvatam i puna sam poštovanja prema drugima i drugačijima, te da bih da i ja budem prihvaćena, poštovana i da je u državi sa sve većim brojem vjernika i vjernica u redu imati onaj minimum stanovništva koji su ateisti, agnostici, pa ako hoćete i nevjernici, i da među njima kao i među vjernicima ima i onih moralnih kao i onih nemoralnih. Znam ja šta je ramazan i rasla sam uz njega, ali tada u tom „mračnom“ periodu, iako nas je u razredu osnovne škole bilo sa svih strana, niko od te djece nije postio. Postila je moja majka, kao i majke, nane/nene drugih. Poštovalo se i jedno i drugo i treće i ne sjećam se da se nešto branilo ili gledalo drugačije, jer se dolazi iz kuće u kojoj se posti za ramazan, korizmu, slavi Bajram ili Božići, Uskrs/Vaskrs. Govorim iz svog iskustva, mog okruženja i sredine u kojoj sam odrastala, ne osporavajući i drugačija iskustva u tom periodu. Istina, tada nije bilo masovne demonstracije iftarskog objedovanja na ulicama i u restoranima. Možda baš zato je todoba bilo „mračno“, a možda i zbog toga što se tada znalo šta znači biti vjernikom. Danas, u doba svjetlosti, demokratije, višestranačja, slobode govora i vjerskih sloboda, sve manje je slobode i prostora za nas, koji ni onda ni danas nismo bili vjernici i kojima se moral i etika ne izvode iz vjerskog opredjeljenja. Nemam problem što se na sva zvona daje do znanja da je ramazan, što je svake godine sve više postača počevši od osnovne škole pa do poznih godina, što su u mnogim institucijama usluge dodatno usporene i što mnogi u privatnimrazgovorima ističu kako jedva čekaju kad će kraj ramazana i da se vrate u normalu, koliko imam problem sa time što ja kao ateistkinja od ove godine ne mogu popiti čašu vina u centru glavnog grada ove države, u Radićevoj. Neku noć smo suprug i ja prije koncerta Josipe Lisac htjeli popiti čašu vina u Radićevoj. Sjeli smo u ugostiteljski objekt koji u svojoj ponudi ima alkohol i vidno pun bar alkoholnih pića. Kada nas je konobar došao uslužiti i kad smo rekli da želimo dvije čaše vina, odgovori nam da ne služe alkohol. Pomislili smo da je nešto do nas i da je u pitanju sikteruša, jer nismo došli na večeru. Začudjeno ga upitasmo, kako ne služite kad smo do sad pili ovdje a i šank vam je pun alkoholnih pića. No, konobar odgovori da u vrijeme ramazana ne služe alkohol. Ustali smo i kao dva popišana jadnika napustili objekat. Usput smo naišli na ugostiteljski objekt i pri ulasku prvo pogledali da li neko od prisutnih gostiju ispred sebe ima posluženo alkoholno piće. Na koncu, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, u općini deset puta važnijoj od svih drugih općina, u multietničkom Sarajevu dobili smo dvije čase vina. Znam da je mnogima ovo sasvim prihvatljivo, naučila sam da sam manjina gdje god da se pomjerim u ovoj državi, ali nemojte samo da se vidi radikalizam one dvojice tamo, nemojte da se samo priča kako su manje sredine zadrte i guše svaki pokušaj pluralizma već u povoju.

 

Sutradan na jednom poratlu pročitah kako se ove godine u Sarajevu ramazan ni ne osjeti, te poziv da se ne zamjera alkoholičarima koji poste, jer neki od njih su onda stali u obranu muslimana i Sarajeva, a i danas bi sigurno. Ne znam šta još nedostaje da bi se ramazan u Sarajevu osjetio. Na istom portalu sugovornik ističe da čak nevjernici više poštuju mjesec ramazana nego vjernici, jer se po kafanama ispijaju kafe, čak se ni ne kriju. Prođe mi kroz glavu, kako sad neko zna da li je taj u kafani sa kafom ispred sebe vjernik ili nevjernik i zašto se nameće taj osjećaj krivnje onima koji ispijaju kafe u vrijeme ramazana, bez obzira da li su vjernici ili nevjernici. Zaropredjeljenje prema postu ne bi trebala biti lična stvar, a nemasovna mobilizacija i upiranje prstom u sve one koji ne poste? Meni nakon iskustava u Radićevoj, intervjua bračnog para Izetbegović i ove izjave na portalu ne preostaje ništa drugo negoda zaključim da Izetbegović ima pravo i da u njegovoj izjavinema ništa sporno, jer Bosnu i Hercegovinu čine vjernici ivjernice sa blizu 97% (50,70% osoba na nivou BiH, 71,28% osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine koje su izjasnile kaopripadnici islamske vjeroispovijesti) i on se obraća njima. VećiniBošnjaka koji su se vjerski opredjelili nije problematično svođenje na vjerku skupinu, većina njih pune vjerske objekte i oni jesu vezivno tkivo Bosne i Herzegovine kakvu želi i kakvu predstavlja Izetbegović, SDA, a mogla bi se lista proširiti i na još poneke stranke kao i individue kojih se nešto pita u različitim sferama ovog društva. I ma koliko se nekolicina, prvenstveno Bošnjaka, odupirala onome što je Izetbegović iznio u intervjuu i svemu onome što on i stranka koju on predvodi prestavljali, spominjući sekularnost, pluralizam i ističući da su ovdje oduvijek življeli pripadnici drugih kofesija kao i onih koji nisu pripadali nijednoj, teško je ne vjerovati svojim očima, ali i ušima, te svemu onome što pojedini od nas sve redovnije osjete i na vlastitoj koži. Mi već živimo Izetbegovićevu BiH. Ne preostaje mi ništa drugo nego da se nadam da će do narednog ramazana barem na ulazu biti vidno istaknuto da se ne toči alkohol u vrijeme ramazana ili da se ugostiteljski objekti zatvore do iftara i otvore samo za one koji poste.

Kome se ne sviđa, nek‘ razguli, jer kao što nedavno fra Drago Bojić napisa „Cuius religio, illius regio“(Čija vjera, onoga i država).