Piše: Maja Gasal
Danas je 6.april 2022. Nije tajna da mi već tri decenije imamo iskrivljena, a moglo bi se reći i za svaki od tri tora, sebi svojstvena tumačenja historije. Mnogi datumi u novijoj historiji nam su upitna, pa zašto ne bi bio i 6. April. Danas, za neke 6. april je rođendan grada Sarajeva i dan početka opsade Sarajeva 1992. Za neke druge ili bolje rečeno današnju manjinu, statističke greške u svakom smislu, 6. april je Dan oslobođenja Sarajeva od fašizma, a oslobodila ga Narodno-oslobodilačka vojska tog dana davne 1945. Goloruki, bosi, gladni i žedni naši preci borili se i pobijedili fašizam. Nije tajna da ni lapsus nije što je nakad bio, pa tako šegačenje i ismijavanje lapsusa popu borba protiv ili oslobođenja od antifašizma sve više poprima realni oblik, ispravno značenje koje se može i činjenično i argumentima potkrijepiti. No, danas više nego svih prethodnih dana ove tri decenije nije poželjno remetiti sliku kakva nam se već godinama prodaje, usprkos nekolicini nas koja ipak vjeruje svojim očima i ušima negoli slici lažnog rahatluka, međusobnog uvažavanja, međuetničke kulture, a kulture jedva da ima još manje međuetničke.
Kad, kako i zašto se 6. april – Dan oslobođenja Sarajeva pretvorio u Dan Grada Sarajeva političkoj većini je sigurno jasno, nekima od nas još uvijek nejasno, a kad smo i saznali nismo ništa učinili. Prošlo je ispod radara, kao i mnogo toga prije. Vjerojatno kad se usvajalo u Gradskom vijeću, da smo bili zaokupljeni drugim „važnim“ temama i iskaljivali svoje frustracije u skladu sa suživotom kojeg živimo usmjeravajući ih prema drugom i drugačijem, dok su nam pred nosom, nazovi naši izabrani sugrađeni, promijenili historiju i za naredne generacije utabali put odgajanja i obrazovanja na kojem se odustalo od antifašizma, zaboravilo i mnogo uložilo u odricanje od naših predaka koji su izvojevali bitku, zamislite, protiv fašizma.
Nekima vjerojatno još uvijek nije poznato da je današnji dan fakat Dan Grada Sarajeva, a o tome svako može imati svoju interpretaciju značenja od rođenja grada do dana prvog napada na Sarajevo 1992. Oni koji su zaista i učestvovali u ratu, bilo da su bili na bojištu ili civili opkoljeni agresorom raći će da je opsada krenula u drugoj polovici aprila 1992. Još od 2008. godine u Statut Grada Sarajeva u članu 10, stoji da je 6.april – Dan Grada Sarajeva. Kad pogledamo brojčano stanje patriota, zaljubljenika u grad Sarajevo, gazije i branitelje od svega i svačega, ali na društvenim mrežama, čovjek u jednom trenutku pomisli da nem ne može niko ništa, da ako i krene neko na nas bilo sa unutarnje ili vanjske teritorije, brojčano je toliko spremnih na žrtvu i obranu da smo u svakom pogledu pobjednici, ali na društvenim mrežama. Ne zna se, niti je tko pitao, kada i zašto se odustalo od plemenite i jedine ispravne ideje antifašizma, a svakodnevno busanje u antifašistička prsa na društvenim mrežama je sveprisutnije. Danas četrnaest godina nakon statutarne činjenice da 6. april više nije Dan oslobođenja Sarajeva od fašizma je zapravo i realno stanje i tijela i duha, ma koliko to bilo bolno priznati. Davno se odustalo od historije, od predaka, od antifašizma. Danas je velika većina stanovnika ove teritorije i fašisti i antifašisti u onoj mjeri u kojoj ga ta ideja i opredjeljenje neće lično ugroziti ili dovesti do islaska iz njegove komfor zone. Danas je popularno biti antifašista po projektu, po džuboks metodi – koliko para, toliko muzike. Da su antifašisti onda čekali pomoć i podršku nekoga sa strane, sigurno da dog 6. aprila Sarajevo ne bi bilo oslobođeno. Ma koliko čovjek sebe ubjeđivao da ipak ima i onih drugih i drugačijih koji bi da utabaju put ka budućnosti na tekovinama antifašizma, sve češće ga demantiraju aktivnosti i činjenice da se ovdje već odavno ne radi ni o fašizmu ni o antifašizmu, već o interesu kako jednih tako i drugih uz blage statističke greške onih koji odskaču unutar i jednih i drugih. Dok se antifašisti bore unutar zatvorenih viber i poluotvorenih FB grupa, fašisti to rade puno otvorenije i bez zadrške. Nije zamjeriti potonjim što su glasni i otvoreni u širenju i zagovarnju svoje ideje, jer pored tišine i zatvorenosti antifašista u svom mikrosvijetu slobodan prostor odlučili su popuniti baš oni, fašisti.
I sad kao trebamo da se nadamo da će se pojaviti nove generacije koje će neko obrazovati i posjetiti na borbu protiv i oslobođenje od fašizma, da će se pojaviti neke nove genarcije koje će pratiti rad vijeća i skupština pa se pobuniti, ma koliko koštalo, protiv iskrivljenja i negiranja historije, odustajanja od ideje antifašizma, dok smo mi prespavali sve to i po saznaju odlučili ipak ostati unutar svojih okvira komfor zone. Danas je Dan Grada Sarajeva, a neki od nas su sve do neki dan mislili da je 6. april još uvijek Dan oslobođenja Sarajeva od fašizma. Neki od nas će umrijeti sa tim ubjeđenjem i busati se i dalje u svoja antifašistička prsa pa makar skapali gladni, a mnogi mlađi će postati i ostati individue za koji će fašizam biti jedanko prihvatljiv kao i antifašizam, ovisno o tome kolikopogodnosti koja opcija nudi. I oni će znati uzviknuti „Sarajevo će biti, sve drugo će proći“, samo će vjerojatno i tada biti nekolicina tihih koji će sebe ili u zatvorenim grupama pitati kakvo i čije Sarajevo i da li je dobro što je nešto prošlo, što se odustalo, što je palo u zaborav.
Kad se odustane od civilizacijskih vrijedonsti, tada nema ni civilizacije.
NE SANJAJ NEGO SE BORI ZA MIR ! 