STATISTIKA SILOVANJA

Neformalna organizacija „Ženski marš“ kreirala je i upitink na temu krivičnog djela silovanje u BiH koji je distribuirala putem društvenih mreža s ciljem prikupljanja informacija od ispitanika/ica o tome koliko su upoznati/e sa zakonskim okvirom krivičnog djela silovanje, kako postupiti u slučaju žrtve ili pružanja pomoći žrtvi silovanja, koga nazvati, kako sačuvati dokaze i zašto se o ovoj temi ne govori javno.

Upitnik je kreiran s ciljem propitivanja javnosti o zakonodavnom okviru i upućenosti o podizmanju koraka u slučaju ličnog iskustva ili pružnja pomoći žrtvi silovanja. Također, željele smo od ispitanika/ica čuti njihove stavove o društvenom odnosu spram krivičnog djela silovanja, u kojoj mjeri je žrtvi na raspolaganju institucionalna pomoć, te u kojoj mjeri se žrtva odlučuje na prijavljivanje i pokretanje postupka protiv počinitelja i koliko je ova tema javno prisutna kao i kampanje putem kojih pismo se na pravi način informirali/e o koracima koje je potrebno poduzeti u slučaju krivičnog djela silovanja. Njihove odgovore možete pronaći u nastavku.

Upitnik je popunilo 280 osoba, odnosno 261 žena (93,2%) i 19 muškaraca (6,8%).

Raspon godišta ispitanika/ica je od 1955. do 2002. Učešće su uzele osobe sa područja oba bosanskohercegovačka entiteta, Brčko distrikta, ali i osobe porijeklom iz Bosne i Hercegovine sa trenutnim prebivalištem u zemljama Europske unije.

Od 280 ispitanika/ica njih 147 (52,3%) bi pozvalo policiju u slučaju da su sami/e žrtve krivičnog djela silovanja, dok 33 (11,8%) ne zna što poduzeti u toj situaciji, a njih 16 (5,7%) ne bi poduzelo ništa, jer sistem ne funkcionira i žrtva nažalost ostaje sama sa svojom traumom.

U slučaju da su ispitanici/e u ulozi pružanja podrške žrtvi krivičnog djela silovanja, njih 111 (39,6%) bi u najvećem procentu žrtvu odveli u Hitnu pomoć, dok bi njih 90 (32,1%) nazvalo policiju.

Ovaj procenat od 71,7% kao i procenat od 52,5% reagiranja u slučaju reagiranja ukoliko bi ispitanik/ica bio/la žrtvom krivičnog djela silovanja koji pokazuje da bi prvi korak bio obraćanje nadležnim institucijama, prije svega policiji je iznenađujuće dobar uzmemo li u obzir procenat odgovora na pitanje u kojoj mjeri su ispitanici/e upoznati sa zakonodavnim okvirom krivičnog djela silovanje, kao i koracima koje potrebno poduzeti u slučaju da su sami/e žrtve ili trebaju pomoći žrtvi u kojem od 280 ispitanika/ica njih 220 (78,6%) trvdi da nije upoznat/a sa koracima koje je potrebno poduzeti u ovakvim situacijama, dok na pitanje o kampanjama koje su sprovođene u BiH a koje bi im ponudile informacije od statistike preko zakonodavnog okvira do koraka koje potrebno poduzeti bilo da se radi o žrtvi ili pružanja pomoći žrtvi nad kojm je počinjeno krivično djelo silovanje od 280 ispitanika/ica njih 251 (89,6%) tvrdi da im nije poznata nijedna kampanja na ovu temu a putem koje bi se oni/e informirali/e, educirali/e o koracima u slučaju krivičnog djela silovanje.

Od 280 ispitanika/ica njih 214 (76,4%) bi pozvalo broj 122, dok preostali procenat odgovora varira od toga da ne znaju broj do navođenja broja 133*, devetoznamenkastog broja polijcijske stanice do pronalaženja broja na internetu.

Iako većina ispitanika/ica, njih 222 (79,3%) nije upoznata sa statistikom krivičnog djela silovanja na entitetskom, odnosno kantonalnom nivou, ipak njih 223 (79,6%) smatra da je ona i veća od prijavljenih slučajeva.

Na pitanje da li ispitanici/e znaju ustanovu kojoj bi se mogli/e obratiti za psihološku pomoć za žrtve silovanja od 205 odgovora njih 25 ne zna za postojanje takve ustanove, dok drugi odgovori variraju od navođenja sigurne kuće, doma zdravlja, nevladinih organizacija koje se bave ženskim ljudksim pravima, nasiljem u porodici i centara za mentalno zdravlje.

Naše ispitanike/ice pitale smo da li smatraju neophodnim da postoji jedan jednistven telefonski broj za žrtve krivičnog djela silovanje na koje bi se javljale osobe koje su prošle edukacije i operativno poduzimaju sve neophodne korake u ime žrtve i time pomažu žrtvi i sa lociranjem njenog poziva, slanjem patrole, odvođenjem u zdravstvenu ustanovu na pregled, očuvanjem dokaza i sl. Od 280 odgovora samo tri osobe se nisu složile sa navedenim, dok je 277 osoba smatra apsolutno potrebnim postojanje jedinstvenog broja za žrtve krivičnog djela silovanje.

Iz svega nevedenog može se zaključiti da većina ispitanika/ica nije upoznata sa zakonodovnim okvirom, statistikom niti procedurom u postupanju u slučaju krivičnog djela silovanje. Iako je to nepoznanica većina njih bi se obratila policiji i slijedila upute policije. Većina njih smatra da se o ovoj temi nedovoljno govori, te da je broj stvarnih slučajeva krivičnog djela silovanja veći negoli je zavedeno u statističkim podacima, jer se žrtve rijetko odlučuju prijaviti počinitelja zbog društvene stigme kojom se u većini slučajeva žene okrivljuju zbog svog izgleda, načina odijevanja i ponašanja i u „najboljem“ slučaju im se pripisuje podjednaka krivica. Iz odgovora na postavljane pitanja proizlazi i da se zbog nedovoljnog broja kampanja u javnom prostoru, obrazovnom sistemu i u medijima žrtve dodatno obeshrabruju, te i u slučajevima kada se žrtva odluči pokrenuti sudski postupak zbog nedovoljne edukacije i informiranosti o načinu očuvanja dokaza i procedura sudski epilog najčešće završi oslobađajućom presudom.