Teško je prihvatiti da je stigma oko spontanog pobačaja preživjela i 21. stoljeću. Na tradicionalnu stigmu, prokazivanje i preispitivanja vrijednosti žene kroz mogućnost da se ostvari u ulozi majke, u 21. stoljeću je samo još dodat pritisak na žene da sačuvaju radno mjesto kojih u Bosni i Hercegovini sa stopom zaposlenosti od 35,5 % je rijetko i za privilegovane muškarce. Čak se i trudnoća na radnom mjestu ocjenjuje kao nešto nepoželjno, a na intervjuima za posao, čak i u javnim institucijama potpuno je prihvatljivo pitati kandidatkinju o njenim planovima za osnivanje porodice. To se pitanje ne postavlja radi eventualnih benefita koje bi mogla ostvariti nego radi predikcije broja dana bolovanja ili trudničkog odsustva žene kako bi se kalkulisalo koliko će koštati njeno odsustvo i zamjena. Čak i žene sa stalnim ugovorima za posao, trudnoće kriju onoliko koliko je fizički to moguće. O spontanim pobačajima se na radnom mjestu – itekako šuti.
Iako imaju na to pravo, u Bosni i Hercegovini se neke žene rijetko odlučuju na bolovanje ili traženje slobodnih dana na radnom mjestu na osnovu spontanog pobačaja iako gubitak trudnoće ostavlja fizičke, a zapravo puno teže psihičke posljedice. Međutim, čak i kod onih poslodavaca kojima je dobrobit uposlenika prioritet, upravo radi stigme koje okružuje spontani pobačaj, žene se iz osjećanja stida, izbjegavanja sažaljenja ili nedoličnih pitanja ne usuđuju navesti gubitak rane trudnoće poslodavcu ili navode druge razloga za odsustvo upravo iz razloga navedenih u uvodu, a to je da spontani pobačaj poslodavcu može „otkriti“ i plan te žene da osnuje porodicu, te u budućnosti iskoristi pravo na trudničko odsustvo.
Traženje bolovanja radi spontanog pobačaja i doznake koje nose šifru „prekid trudnoće“ su jednak tabu kao i ono bolovanje koje žena može tražiti radi mentalnog oporavka nakon spontanog pobačaja i podvode se pod stigmatizirane psihičke probleme.
Iz Zavoda za zaštitu žena i materinstva Kantona Sarajevo nam kažu:
“Osoba koja je imala spontani pobačaj može ostati na bolovanju do 21 dan na osnovu pravilnika o postupcima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad osiguranika Zakona o zdravstvenom osiguranju F BIH”.
U Pravilnika o ostvarivanju prava na naknadu plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad RS stoji:
“Za dijagnozu svakog pobačaja potrebno je utvrditi prisustvo trudnoće. Dijagnostički minimum: klinički pregled, standardni laboratorijski nalazi, testovi trudnoće, pregled ginekologa. Trajanje do 7 dana. Fakultativni pregledi: hormonski nalazi, ultrazvuk donjeg abdomena, hospitalizacija. Apsolutna spriječenost za rad: postoji kod početnog, nekompletnog i kompletnog kada je indikovana hospitalizacija u trajanju od sedam dana, a kod febrilnog, septičkog i zaostalog još sedam dana po izlasku iz bolnice. ”
Iako Zakon predviđa bolovanje, Alma, sudionica istraživanje nakon prvog spontanog pobačaja uopšte nije ostvarila to pravo.
„Nakon kiretaže nisam bila na bolovanju, uzela sam dva dana odmora i treći dan se vratila na posao. Fizički sam se osjećala dobro, ali psihički oporavak traje i danas. U praksi bolovanje nakon spontanog pobačaja može dati doktor opšte prakse na osnovu lične ocjene stanja pacijentice. Ipak, smatram da je potrebno da svaka žena ima pravo da joj se osigura bolovanje bez obzira na to koliko je njena trudnoća trajala, da joj se obezbjedi pomoć psihologa jer podrška porodice nekad nije dostatna. Ovo treba postati pravilo a ne izbor doktora opšte prakse. „
Praksa koja predstavlja veliku prepreku u ostvarivanju prava na bolovanje, a uzevši u obzir učestalost oslanjanja na usluge privatnih ginekoloških ordinacija u odnosu na javne, iz već ranije opisanih razloga, je činjenica da se spontani pobačaj i liječenje u privatnim ustanovama sa nalazom ordinirajućeg ginekologa u privatnoj praksi ne priznaje kod ljekara opšte prakse kojoj se radnica mora javiti za prijavu bolovanja.
U ZZZM KS ističu:
“Porodični ljekar, na žalost ne može pisati doznake na osnovu nalaza iz privatne ordinacije ,nalaz mora biti iz Zavoda za zdravstvenu zastitu žena i materinstva Kantona Sarajevo. Tu odluku o uvezivanju privatnog sektora u javno zdravstvo mora donijeti ministarstvio Zdravlja KS i ZZZO KS. “
Informacije o praksi u drugim kantonima nemamo.
U Republici Srpskoj, ljekar u privatnoj ordinaciji koja ima potpisan Ugovor sa Fondom zdravstvenog osiguranja ima pravo da „utvrdi dužinu privremene sprečenosti za rad zbog bolesti i povrede osiguranika do 30 dana sprečenosti za rad i predloži prvostepenoj lekarskoj komisiji produženje privremene sprečenosti za rad, osim ako zakonom nije drukčije određeno“. Međutim spisak ugovorenih ginekoloških ordinacija koje nisu javne ustanove domovi zdravlja je vrlo ograničen.
Nives, sudionaica istraživanja, koja je prvu trudnoću izgubila u 6. sedmici nam sumira iskustvo žene koja je doživjela spontani pobačaj kroz administrativni sistem u Kantonu Sarajevo:
„Ja sam sve ginekološke preglede obavila kod privatnog doktora, međutim otvaranje bolovanja kod ljekara porodične medicine je porazno iskustvo. Nakon što je privatni ginekolog ustanovio da postoji problem i da je velika vjerovatnoća da trudnoća neće završiti dobro, uzimajući u obzir visoke junske temperature i rizik od krvarenja i infekcija napisao mi je preporuku za obavezno mirovanje i bolovanje od sedam dana. Kontaktirala sam ambulantu telefonom zamolivši da mi se otvori bolovanje obzirom da nisam u mogućnosti doći lično, zbog, kako sam već navela preporuke strogog mirovanja. Rečeno mi je da ne mogu otvoriti bolovanje na osnovu nalaza privatnika, da moram te nalaze ovjeriti u javnoj ustanovi lično. Krvarenje je počelo, a ja sam na 30 plus stepeni otišla u javnu ustanovu gdje sam nalaz privatnika ostavila na recepciji te javne ustanove gdje mi je rečeno da su doktori zauzeti da će mi nalaz biti ovjeren tek sutra kada mogu doći po njega. Doktora koji je ovjerio nalaz privatnika nisam ni vidjela. Tek sa takvim nalazima uspjela sam otvoriti bolovanje u ambulanti. Nakon dobrih sat vremena u čekaoni ambulante primila me doktorica porodične medicine koja mi je rekla: „hajde mlada si, biće djece. Pij čaj macina trava. Baš pomaže da se zatrudni.“
Nakon gubitka druge trudnoće u 8. mjesecu, Alma je iskoristila svoje pravo na bolovanje u Kantonu Sarajevo:
Moja druga trudnoća nije bila spontani pobačaj već smrt bebe u materici u 30 sedmici trudnoće, morala sam se poroditi. Nisam se osjećala dobro jer sam imala i ugruške krvi i išla sam na sedmične kontrole skoro tri mjeseca. Psihički nisam bila dobro tako da nisam bila u stanju ni da radim.
Morala sam zatvoriti bolovanje za čuvanje trudnoće i doktorica opšte prakse mi je otvorila bolovanje 15 dana zbog mog lošeg cjelokupnog stanja.
Međutim, ja i dalje nisam bila u stanju da radim i doktorica me je uputila neuropsihijatru u dom zdravlja „Željezničar“. Ona mi je nakon što je vidjela moje psihičko stanje produžila bolovanje na još 20 dana. Nakon što mi je isteklo i to bolovanje, imala sam 10 dana odmora i onda sam se vratila na posao. Bilo mi je jako teško vratiti se na posao. Po zakonu mislim da žene u slučajevima kao što je moj imaju pravo na bolovanje od 45 dana, ali za to se mora izvaditi puno papira, predati u razne institucije i sve to dugo traje. Žena u tako lošem fizičkom i psihičkom stanju ne može to ići i predavati. Smatram da je potrebno ženama olakšati proceduru odlaska na bolovanje, da bolovanje nakon spontanog pobačaja malih trudnoća, a posebno ženama koje su bile u visokoj trudnoći, traje onoliko dana koliko su bile i trudne. Mislim da je takva praksa u svijetu.
U nekim zemljama to jeste praksa, u nekim, poput visoko razvijenih Sjedinjenih Američkih Država, to nije praksa i tek se u proteklih par godina, u svijetu počelo govoriti o spontanom pobačaju glasno sa jasnim zahtjevima prava žena koje su gubile trudnoće.
Iako je zaključeno da je spontani pobačaj teška trauma za trudnicu, više psihička, nego fizička, tek poneka kampanja koju pokrene obično utjecajna žena, potrese ustaljenu praksu stigmatiziranja žene, prakse zakašnjele dijagnostike nakon ponovljenih pobačaja, prava na bolovanje te prava na besplatnu psihološku podršku po automatizmu, a ne na ličnu inicijativu. Bosna i Hercegovina za svijetom kasni samo onoliko koliko je okolina još uvijek tradicionalnija po pitanju žene koja se ostvaruje samo u ulozi majke i u polju ne postojanja ili vrlo malo razvijenog naučnog istraživanja. Žene u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku mogu samo zahtijevati poboljšanje ukupnih uvjeta za očuvanje zdravlja žene, dostupnost ginekoloških usluga, te bolju transparentnost procesa refundacije sredstava utrošenih u privatnim ordinacijama koje žene posjećuju u slučaju neuvjetnog ili ne postojanja dijagnostike ili liječenja u javnim ustanovama kao i olakšavanje procesa registrovanja bolovanja u slučaju prekida trudnoće.
Međutim, kako smo govorili u poglavlju o stigmi vezanoj za spontani pobačaj, dok god ne postoji veliki pritisak javnosti na nadležne i dok god se žene ne usude javno govoriti i podržavati druge žene koje su imale spontani pobačaj, patrijarhat ukorijenjen i u ideologiji moderne medicine i prava neće sam od sebe se pokrenuti da spontani pobačaj više ne bude zanemareni tabu u društvu sa poražavajućom statistikom od „svaka 4. trudnoća završava spontanim pobačajem.“
Tek u 2020. Olivia Blake, britanska parlamentarka pokrenula kampanju i inicijativu na parlamentu da se ženama koje su doživjele spontani pobačaj pruži odgovarajuća medicinska i psihološka podrška, uključujući njegu i bolovanje nakon prvog spontanog abortusa, a ne da se čeka treći kako bi žena ostvarila prava na podršku u vidu produženih bolovanja, finansijske pomoći kod liječenja… Dijeliti lične priče i osvještavati javnost o spontanom pobačaju je najbolji način za odbacivanje stigme vezane za žene koje su gubile trudnoće. U posljednje vrijeme o svojim spontanim pobačajima govorile su Michelle Obama, Beyoncé, Meghan Markle i Chrissy Teigen. Sve one su isticale bolnu samoću i izolaciju koja okružuje ženu u trenucima gubitka. Tek kada su one istupile, počelo se nešto češće govoriti o uzrocima spontanog pobačaja i načinima brige za ženu koja je doživjela gubitak.
Ovo je posljednji tekst iz istraživanja “Spontani pobačaj – stigma koja prati žene u 21. stoljeću”. Kampanja osvještavanja i zahtijevanja od nadležnih boljeg tretmana osoba koje su iskusile gubitak trudnoće se nastavlja na društvenim mrežama Ženskog marša u BiH.
NE SANJAJ NEGO SE BORI ZA MIR ! 