Doktorica je prije abortusa samo onako rekla cifru koju moram platiti, bez bilo kakve specifikacije. Novac je spremila u ladicu, a ja nisam dobila račun.

Nakon istražvanja o praksi postupanja kod spontanih pobačaja, te abortusa na zahtjev klijentica, na našu adresu je stiglo nekoliko ličnih iskustava koje su čitateljke željele podijeliti javno. U nastvaku objavljujemo priču čitateljke anonimno (ime poznato redakciji).

“Sredinom 2020. godine su mi u dvanaestoj sedmici trudnoće na ultrazvučnom pregledu konstatovali da postoje veoma velike šanse da beba  ima trisomiju. Moj ginekolog mi je odmah rekao da će najvjerovatnije biti potrebno prekinuti trudnoću,  ali da on to ne radi u svojoj ordinaciji, pa me poslao na GAK.

Rekao je kako moram doći do šefice GAKa koja bi trebala sazvati moralnu komisiju za odlučivanje smijem li abortirati, te me posebno upozorio da se moram lijepo ponašati pred sekretaricom šefice GAKa koja bi me mogla ne pustiti da se sastanem sa šeficom klinike ako budem drska. Kada sam došla na GAK prvo sam otišla na pregled. Doktorica je potvrdila zadebljanje nuhalnog nabora na ultrazvuku koji je, s obzirom na nivo odstupanja od normalnih parametara, gotovo sigurno značio da nešto nije uredu. Doktorica je rekla da je bolje da uradim genetski test (koji oni na KCUSu ne rade), te me poslala u privatnu laboratoriju nekoliko puta napomenuvši kako trebam reći da me ona poslala.

Prema njenim riječima, testom bismo potvrdili da beba nije ok, te ću na taj način prije dobiti dopuštenje moralne komsijie na abortus. Na pitanje zašto prije nisam uradila taj test, rekla sam da je test preskup.

Doktorica me pitala radimo li muž i ja. Kada sam potvrdila da radimo, ona je odgovorila: “Pa ne znam zašto onda ne možete platiti test”.  Za sedam dana su stigli rezultati koji su potvrdili trisomiju 18 poznatiju kao Edwardsov sindrom koji znači da,  čak i ako beba preživi do poroda, neće živjeti duže od godinu dana.

Vratila sam se ponovo na GAK nadajući se da će mi tada dozvoliti da abortiram, međutim nisu mi dali dalje od recepcije. Nisam imala priliku ni da budem ljubazna prema sekretarici šefice klinike. Sekretarica mi je telefonom iz svoje kancelarije, dok sam stajala na recepciji,  rekla kako oni ne priznaju genetske testove privatnih laboratorija i da ipak zakažem amniocentezu koju mi mogu raditi za mjesec dana, pa da onda moralna komisija dozvoli abortus. 

To bi za mene značilo da ću biti u 5. ili čak 6. mjesecu trudnoće i tada bi mi inducirali porod/abortus. Kada sam napokon shvatila da nema nade, zaguglala koja klinika u Sarajevu radi abortuse i odmah se zaputila tamo. Tamo me doktorica primila i taj dan uradila abortus.

Doktorica je prije abortusa samo onako rekla cifru koju moram platiti, bez bilo kakve specifikacije. Novac je spremila u ladicu, a ja nisam dobila račun.

Ali eto, barem sam uspjela abortirati. Da, naš zdravstveni sistem vam toliko zagorča život da poslije kažete da ste “uspjeli abortirati”, bez da ste to željeli,  ali eto statistika nije bila na vašoj strani.

Ne pišem kako sam se tada osjećala, ne sjećam se.”