SPONTANI POBAČAJ I MENTALNO ZDRAVLJE

PREDRASUDE, MITOVI I SRAMOTA KOJA STVARA STIGMU OKO SPONTANOG POBAČAJA

U javnom govoru, u svakodnevnom životu, pa kako smo vidjeli po nedostatku opsežnih naučnih istraživanja u 21. stoljeću i u naučnim krugovima, spontani pobačaj je prihvaćen kao „neko čudno prokletstvo“ bez uzroka. O spontanom pobačaju se šuti, događaj se minimalizira, žene koje su ga doživjele se tješe statistikom ili se u njih upire nekada namjerno, a nekada nesvjesno upire prstom kao u one koje nisu u stanju iznijeti funkciju majčinstva. Čak i lingvistički sagledano, u odgovorima žena, pa čak i institucija javnog zdravstva, riječi spontani pobačaj se često zamjenjuju sa „kad se to desi“, „ono što se desilo“, „nemili događaj“, „to što mi je bilo“…

Činjenica da je preko 50% uzroka spontanog pobačaja nepoznato, pogodno je tlo za stvaranje stigme prokletstva na ženu, ali i drugog roditelja, koji često nakon spontanog pobačaja imaju veliko osjećanje sopstvene krivice koje je neutemeljeno.

Sistematski, u Bosni i Hercegovini se ne radi ni na prevenciji i očuvanju mentalnog zdravlja žene koja je imala spontani pobačaj, niti se okolina edukuje kroz kampanje i javni govor o uticaju stigme vezane za pobačaj na mentalno zdravlje osoba koje su izgubile trudnoće. 

Međutim, spontani pobačaj traje danima, a nekada i sedmicama. Posljedice na psihičko zdravlje trudnica, a često i njihovih partnera, mogu biti ozbiljnije i traju duže nego fizički oporavak.

Alma, trudnica koja je imala dva spontana pobačaja kaže:

„Nakon kiretaže i prvog spontanog pobačaja, probudila sam se bez fizičkog bola, ali emotivno slomljena. „

Alma ističe da je ima veliki strah od nove trudnoće, da se nakon dva gubitka trudnoće usudila pokušati tek nakon godinu dana i to samo zato što se smatra „starijom rodiljom“ u ranim četrdesetim.

„Pojedini doktori čekaju da bude i više spontanih da bi uradili pretrage što je jako loša praksa jer i jedan spontani pobačaj može da obeshrabri, da zbog traume i svega ostalog žena više se ne usudi pokušati ponovo.“

Druga Almina trudnoća prekinuta je u 30. sedmici.

„Ostavili su me u bolnici i rekli da moram da se prirodno porodim. Nakon tri dana provociranja porođaja, ja sam se porodila. Četvrti dan i bez bebe, sa ogromnom prazninom izašla sam iz bolnice. Posteljicu i tijelo bebe poslali smo na obdukciju. Nakon toga smo bebu i ukopali. To sam vidjela kao jedini način da sačuvam uspomene na to maleno biće iako je nemoguće zaboraviti da su i prva i druga trudnoća tragično završile. Obdukcijski nalaz bebe i ph nalaz posteljice nisu mi dali konkretne odgovore šta je uzrok te zašto je bebi stalo srce.

Sada ovo pišem kao robot pokušavajući ukratko napisati svoje iskustvo, a zapravo je skoro pa nemoguće opisati koliko je bilo teško sve to preživjeti!“

Iz Zavoda za zaštitu žena i materinstva na pitanja o automatskoj profesionalnoj psihološkoj podršci, koja je usput, pokrivena zdravstvenim osiguranjem svake trudnice dobili smo odgovor da:

“Svaki ljekar, ginekolog i opstetričar je psiholška podrška svom pacijentu, a ukoliko smatra da je pacijentici potrebna dalja pomoć uputiće je u nadležni centar za mentalno zdravlje gdje može dobiti pomoć psihologa ili neuropshijatra.”

Tako stoji na papiru, a u praksi, psihološka pomoć se ne nudi. Pacijentice je moraju same zatražiti, a i to pod uvjetom da su uopšte svjesne da im pomoć treba, pri tome imajući na umu još jednu stigmu u našem društvu veću i od spontanog pobačaja – odlazak psihologu.

Porodični ljekari u Bosni i Hercegovini kojima se u konačnici najčešće obraćaš, uglavnom se sa spontanim pobačajima kod pacijentica nose onako kako sami misle da treba. Do zvaničnog protokola ordinirajućih ginekologa nismo uspjeli doći, a lična iskustva su raznolika. Neke pacijentice su imale veliku podršku upravo od strane ginekologa, dok su druge ispraćane iz ordinacije bez ikakve utjehe pravac na blagajnu.

Alma dodaje i da je samoinicijativno potražila pomoć psihologa nakon prvog pobačaja jer ponekad pomoć porodice i prijatelja,  koji ni vrlo često ni sami nisu sigurni kako se nositi sa gubitkom i koje riječi utjehe i ohrabrenja pružiti i kaže:

„Žena nakon spontanog pobačaja mora tražiti da  joj se obezbjedi pomoć psihologa jer podrška porodice nekad nije dostatna. Ovo treba postati pravilo, a ne izbor doktora opšte prakse.“

Osobama koje su imale spontani pobačaj mogu se razviti ozbiljni problemi sa mentalnim zdravljem koji ponekad traju mjesecima, pa čak i godinama i nakon što osoba rodi zdravo dijete. Gubitak trudnoće, prema medicinskom žurnalu „The Lancet“ je usko povezan sa anksioznošću, depresijom i posttraumatskim stresom koji traje i do devet mjeseci nakon gubitka trudnoće. Veliki problem je i činjenica da žene ove probleme prevazilaze najčešće u samoći, pod velom tajnosti, jer se većina spontanih pobačaja dešava u prvom trimestru. Prema ustaljenim običajima kako u Bosni i Hercegovini pa tako i svijetu, žene trudnoću često kriju ta prva tri mjeseca. Upravo to skrivanje prvog trimestra trudnoće doprinosi stigmi i predrasudama vezanih za učestalost spontanog pobačaja i proizvodi u ženama osjećanje usamljenosti, nedovoljnosti, neostvarenosti u odnosu na druge.

Nives, koja je imala spontani pobačaj u 6. sedmici trudnoće kaže:

„Imala sam veliku podršku svoje porodice i radnih kolega. Da nije bilo te podrške vjerovatno bih teže prošla kroz taj period ali definitivno ljudi ne znaju kako treba da se ponašaju u toj situaciji. Toliko smo svakodnevno bombardovani slikama savršenih porodica, pozitivnih testova na trudnoću, trudničkih stomaka, slika sa ultrazvuka, slika sa poroda sa kojih se smiješi sretna majka, slika savršenih dječijih soba, da sve ovo djeluje kao nerealan film. Niste spremni prihvatiti da niste dio tog savršenog šarenila. „

Neznanje i kriva predstava o učestalosti spontanih pobačaja je dijelom razloga ovog osjećanja da ne pripadate savršenom svijetu. Istraživanje koje je provedeno u Sjedinjenim Američkim državama je pokazalo da većina ispitanika misli da se spontani pobačaj dešava u manje od potvrđenih  5% trudnoća.

Upravo u statistici leži još jedan, vrlo očit razlog stigmatizacije spontanog pobačaja, a to je činjenica da se u većini zemalja, kao i u Bosni i Hercegovini u oba entiteta spontani pobačaj i abortus na zahtjev pacijentice jednako podvode pod „Prekid trudnoće“. Upravo ovo vezanje spontanog pobačaja i abortusa na zahtjev i u statistici, iako se radi o dva potpuno različita prekida trudnoće, je doprinijelo daljoj stigmatizaciji spontanog pobačaja. Ovakvo vezanje spontanog pobačaja i gubitka trudnoće i abortusa na zahtjev seže iz vremena kada je abortus na zahtjev pacijentice bio neizvodiv ili ilegalan, pa se često podvodio pod spontani pobačaj ili se sama žena optuživala za namjerno izazivanje pobačaja. Stare prakse na stranu, ali u 21. stoljeću, kao što smo pisali u poglavlju o statistici spontanih pobačaja, u Bosni i Hercegovini se broj spontanih gubitaka trudnoće i abortusa na zahtjev često registuje i objavljuje javnosti zajedno pod šifrom „Prekid trudnoće“.

Ponekad i samo savjetovanje liječnika je pogrešno jer često savjetuju trudnicama da se fokusiraju na zdravu ishranu, vježbanje, izbjegavanje štetnih supstanci i stresa kako bi izbjegle spontani pobačaj. Takve preporuke, koje izdaje čak i Svjetska zdravstvena organizacija, stavljaju još veći teret na ženu koja se stalno preispituje gdje je mogla pogriješiti i izazvati spontani pobačaj. Ukoliko nije u mogućnosti da slijedi savjete ljekara o zdravoj ishrani ili izbjegavanju stresa, a desi joj se gubitak trudnoće, žena često razvija osjećanje krivice i stida.

Stalno treba napominjati da je spontani pobačaj često nepredvidiv i uglavnom nije mogao biti izazvan nekim ponašanjem žene. Takav primjer su hromosomske abnormalnosti koje nastaju u toku oplodnje i uzrok su 50% pobačaja. Na hromosomske abnormalnosti, ni jedan roditelj niti ljekar ne može uticati.

Neosjetljivi komentari okoline, pa čak i liječnika, često su uzrok osjećanju krivice, sramote i gubitka koju žena osjeti nakon gubitka trudnoće.

Osobe koje su doživjele spontane gubitke trudnoće ističu kako rečenice poput:

„Ti si stara rodilja, vjerovatno bi bilo nenormalno dijete, bolje što je otišlo“, upućene od strane ginekologinje u javnoj ustanovi, te rečenice poput: „To ti je sve od stresa na poslu“ ili „ To se desilo zato što si tako dugo čekala, ne može kad ti hoćeš nego kad treba“, ili „Moja sestra je  dizala nešto teško pa pobacila“; su ih uvjerile da krivica za spontani pobačaj leži baš u njima, u nečemu što su uradile ili nisu.

Ali ne možemo kriviti okolinu za ponašanje koje je posljedica već generacijama naučenih odgovora na ovu traumu. Javne kampanje osvještavanja stanovništva o spontanom pobačaju, te zagovaranje automatske profesionalne psihološke podrške nisu u planu niti jedne entitetske ni kantonalne javne zdravstvene ustanove. Ponovo se vraćamo na preporuku Zavoda za zaštitu žena i materinstva koja kaže:

“Svaki ljekar, ginekolog i opstetričar je psiholška podrška svom pacijentu, a ukoliko smatra da je pacijentici potrebna dalja pomoć uputiće je u nadležni centar za mentalno zdravlje gdje može dobiti pomoć psihologa ili neuropshijatra.”

Nives, o psihološkoj pomoći u nakon saopštavanja dijagnoze spontanog pobačaja prve trudnoće  ističe da je upućena direktno na blagajnu privatne ginekološke ordinacije da plati pregled uz rečenicu da se ne treba pretjerano brinuti i da se do često dešava, a kao veliki problem ističe i nemogućnost prisustva supruga pregledima radi straha od zaraze COVID-19 bolešću, iako ni ona nije bila testirana prije pregleda. Profesionalnu psihološku pomoć nije tražila, a nije joj ni savjetovana.

„Ponekad pomislite da ste privatnom doktoru hodajućih 50 KM, a ne osoba od krvi i mesa.“ -Nives

Što se tiče ljekara opšte prakse kojem se morala javiti za doznake od trodnevnog bolovanja, Nives ljutito prepričava:

„ Nakon dobrih sat vremena u čekaonici ambulante primila me doktorica porodične medicine koja me je pitala što sam uzrujana i na moj odgovor da čekam sat na preko 30 stepeni napolju dok još uvijek krvarim da bih dobila doznake, doktorica je rekla: „Nemoj se nervirati. Hajde mlada si, biće djece. Pij čaj od macine trave. Baš pomaže da se zatrudni.“

Bez obzira na ovakvo stanje na terenu, na naše pitanje: „Da li je ikada ova intitucija lansirala javnu kampanju o spontanom pobačaju i gdje se može vidjeti ako jeste? Da li postoji istraživanje o stigmi, praksi i psihološkom uticaju spontanog pobačaja na žene u Republici Srpskoj?  iz Zavoda za javno zdravstvo FBiH na to kažu:

ZZJZ FBIH nije nikada lansirao javnu kampanju o spontanom pobačaju. Ne postoji istraživanje o stigmi, praksi i psihološkom uticaju spontanog pobačaja na žene u FBIH.“

Sličan odgovor smo dobile i kantonalnih institucija kao i iz Fonda za zdravstveno osiguranje RS:

„Navedene aktivnosti nisu realizovane u Institutu za javno zdravstvo RS.“


Objavio Zenski Mars

Ženski marš je neformalna grupa građanki okupljena oko ideje da građanke i građani BiH imaju pravo od svih nivoa vlasti zahtijevati da rade u njihovu korist. Vrijeme je za kolektivno buđenje!

%d blogeri kao ovaj: