HIPOKRITOVO SELO

Mladi autor iz Bosne i Hercegovine, Armin Šetić, je podijelio sa nama svoju unutrašnju percepciju historije i budućnosti ove zemlje u kratkoj priči.

Piše: ARMIN ŠETIĆ

Smješteno između tri grdna planinska lanca međusobno povezana koja ni najoštriji povjetarac razuma nije mogao probiti, nijedna vojska pod svoju ideologiju pokoriti, obitavalo je jedno mjesto u nesvjesnosti da se ispod gorde školjke sela krije biser, grad. Skladno je to selo, sa obrisima prošlih vremena čije su vojske i vladavine ostavile duboko utisnut trag tuge i radosti u evoluciji njegovih stanovnika.

Duša koja se krila iza gromadnih srca njegovih žitelja bila je mekana poput pera, osjetljiva na ispovijest svakog čovjeka, uvijek spremna dati sve od sebe kako bi čovjeka razumijela, saslušala i pomogla, ali se nije za njega vezala jer je znala da je zahvalnost prolazna. Ljudi su zahvalni do momenta kada kreiraju svijest kako im vaša pomoć više neće biti potrebna, tada tegoba kako nekome jednog dana morate uzvratiti dobrotu počinje stvarati epohu zaboravljanja, koja godinama sve više jača. Seljani su više robovali empatiji nego razumu, pa su njihove odluke često bile ishitrene, činili su fragmatične promjene, ali uvijek zadržavajući svoj ustaljeni obris. Manjkalo je u ljudima povjerenja, sve je to posljedica vladara koji su često izdavali narod koji je zalagao svoj život zarad boljitka budućnosti novih pokoljenja.

Poslije pada Kraljevstva koje je čuvalo dragulj nacionalnog identiteta žitelja toga sela, pokorili su se Carstvu sa Istoka koja je utemeljila spontanost, površnost i ciničnu hipokriziju kao vodeće ideološke postulate. Kako je Carstvo bilo na rubu svoje propasti, morali su prodati tu zemlju kako bi otplatili svoje dugove. Mazohistički žitelji podigoše ustanak protiv svog novog gazde. Najveće galamdžije bile su probisvijeti,  sitni i krupni džeparoši, oni što su po mahalama ulazili iz belaja u belaj, krili se od lihvara kojima su dugovali novac, neobrazovani ali samouvjereni, ljubitelji ideala kako niko nije jači od njih u njihovom gradu. Morali su odbraniti svoje sugrađane, ne pitajući ni kakav je taj novi gazda, a ne mareći ni šta im je stari gazda sve učinio. Takav vam je to narod u tom selu, mora imati neki autoritet inače zulum gospodari društevnim poretkom. Ne bi se znalo ni ko ima pravo da odlučuje o pravdi, niti bi postojala ravnopravnost, svako bi grabio samo za sebe gdje i šta stigne, a najviše bi propatili oni dobri i pošteni ljudi koji nisu navikli na divlji poredak kakav vlada među životinjama u šumi.

I podigoše ustanak ti varošani protiv okupatora, bezuspješno naravno, jer je okupator bio pametniji, opremljeniji i iskusniji, a na zaprepaštenje mnogih, brzo su se prilagodili novom načinu života. Doduše, rigidnost i zatucanost koju je sprovodio stari gazda, ostavili su svoje posljedice, pa su vrijeđali žensku djecu koja krenuše u školu nazivajući ih „kurvama“, jer je stari gazda propangirao kako je ženi mjesto na posteljini ili iznad lonca. Njen zadatak je bio da širi noge svome mužu i vodi brigu da mu apetit bude zadovoljen. Tada dođoše nekakva taksiratna vremena pa i one izađoše na ulicu te iziskaše nekakva svoja prava. Kao da ih do tada nisu imale, jer pravo na život je bacalo sjenu na sve ostale hendikepe s kojima su se godinama borile.

No opet žene, glavom kroz zid, na nesreću mnogih snažnih i kompetentnih sudija čiji su jedini ponos bile čakšire i ono ispod njih, počele su se prvo školovati, onda zapošljavati, postale su novinarke, učiteljice, pjevačice, glumice, matematičarke, radnice u fabrikama, ali sa dosta nižom platom i uskraćenim radničkim pravima jer opet su one samo žene.

Prošlo je vrijeme tog okupatora tako što je jedan pametnjaković usmrtio njihovog prijestolonasljednika pa izazvao belaj svjetskih razmjera. Mladić, zaluđen kojekakvim idejama kako se prostor te varoši i okolnih zemalja treba osloboditi okupatora, ubi čovjeka ni kriva ni dužna pokraj mosta. Nije poštedio ni njegovu ženu, pa da se izvuku ovi što su napravili belaj i oni što su ih podržavali u tome, počeše širiti propagandu kako je narod konačno oslobođen i kako se kreće u rat za tu istu slobodu.

Rat je bio nikad gori, krv zamijeni bistru vodu u rijekama, kosti sadnice iz kojih je trebalo da nikne novo cvijeće, da se rodi novo proljeće te varoši, pa se dogovoriše da ta varoš pripadne zajedničkoj Kraljevini. Ni ta Kraljevina ne bijaše idealna, begovima se oduzimala zemlja, narod potkupljivao, vladar pokušao uspostaviti red sa diktaturama pa i to na kraju propade njegovim ubistvom.

Nije se narod oporavio od prethodnog rata, eto ti novog belaja iz Njemačke. Nekakav jednotestični, histerični, propali umjetnik, zbog svoje sociopatije i manipulacijske moći, umisli da je vođa naroda pa povede isti u rat protiv čitave jedne nacije kako bi je istrijebio. Još jednom se varošani nađoše u dilemi na čijoj strani da budu, pa opet sve posmatraše kroz zveckanje dukata te se pobratiše sa svima taman onoliko, da se mogu ponositi poslije rata kako su bili saveznici, mada uz nemar koja će strana da pobijedi. Naša varoš je tada proživjela strašne grozote, silovanja, protjerivanja, ubijanja, a onda se pojaviše tri trupe, dvije koje su sijale krv, a druga koja je nosila zrnevlja mira, jednakosti i slobode. Kada ove krvopije počeše gubiti, pređoše u zaštitnike koji siju mir, ali zrnevlja nikada do kraja po zemlji ne pobacaše, već sačuvaše svoje ideologije za sebe, samo pod plaštom jednakosti, a kasnije i religije. Doživjela je ova varoš za vrijeme vladavine zaštitnika pravi preporod. Jeste da nisi smio svašta reći, zbog viceva se ležalo po zatvorima, protjerivalo, bilo je sve kontrolisano od države, ali opet je društvo stvoreno iz kulture i desio se procvat intelektualne katarze. Svi su čitali knjige, učili, slušali kvalitetnu muziku, igrali zajedno kola po vašarima, sve je bilo baš onako kako treba, s puno ukusa bez primjesa trivijalnog smeća.

Ali onda ovi što su prešli u zaštitnike, nakon smrti vođe, promjeniše svoje politike pa počeše narod po varoši zavađati. Opet se desi rat, gori nego oba prethodna u kojem je stradalo najviše nevinog naroda. Djecu su ubijali ispred majčinih očiju, majke i sestre ispred muškaraca silovali, tijela u masovne grobnice bacali, mučili, ponižavali, bio je to pakleni plan proljevanja nevine ljudske krvi. Za sve to je bio kriv duh bega Hipokrita, koji se probudi iz dubokog smrtnog sna onda kada uoči da može ponovo sijati svoje zlo među narodom. Prokleti beg Hipokrit, još jednom je prokleo kletvom dvoličnosti, zadrtosti i nacionalizma ljude uz dodatak da će nova pokoljenja, dok god njegov duh luta svim varošima koje se sukobljavaju, živjeti u nesreći, neimaštini, apatiji i bez racionalnog i zdravog razmišljanja. Da još bude gore, prosuo je i čaroliju da ljudi zamrze knjige kako bi spriječio svoju smrt jer ga jedino širokoumnost, otvorenost zdravog razuma, razumijevanje i međusobno prihvatanje može disperzirati.

Nastaviše se i poslije rata sve tri strane antagonizirati, a prokletstvo je teško bilo slomiti jer su bili jedni drugima previše slični. Sve te tri strane koje se lome nad jadnom varoši, vrlo su licemjerne, potkupljive, zlojedljive, nerazumne i kontradiktorne. Najviše se plaše znanja i vlastitog prosperiteta, života bez simobioznog idealizovanja religije i nacije, jer tobože kako čovjek može živjeti i zaspati sa principom da su svi ljudi različiti ali jednaki te da ih takve treba prihvatiti.

Prokletstvo je stvorilo epidemiju među vjerskim službenicima koji su svoju duhvnost i pokornost Svevišnjem povezivali sa interesima pojedinaca nerijetko sa oltara ili mibmera pozivajući narod na zatvaranje očiju pred istinom, makar djelimično. Svi su oni vapaj uzaludnog spasa za one koji misle da će ulazak u bogomolju saprati sve njihove grijehe, a da pri tome ne razmišljaju kako samo kaljaju ugled toj bogomolji svojim ulaskom.

Ima i inih, hrabrih ljudi, koji se za budućnost ove varoši kontradiktorno bore odlazeći da brane po drugim varošima svoje nacionalne i vjerske ideologije. Također postoje i oni koji gledaju u budućnost s izopačenjem prošlosti, prihvatanjem neistine kako ispravnosti, a ima i onih koje ništa ne zanima, stalno se žale i žele bolje ali ništa po tom pitanju ne čine. Zašto ne čine? Jednostavno.  Takvima je u ovoj varoši najbolje, najviše su se okoristili od malicioznih vladara jer nabolje u oluji prolazi stablo koje se lako povija.

I na kraju kako je varoš postala selo? Pa dok su ovakvi pogani ljudi galamili i sprovodili svoje kojekakve ciljeve koji bi trebali odvesti ljude u bolja vremena, mladi svijet je odlazio ili se pripremao na odlazak. Varoš je toliko postala mala i siromašna, puna malograđana da je sada selo, a beg Hipokrit nastavlja da luta ulicama ove varoši sada pokušavajući da potruje svojim zlom i preostalu mladež.