Piše: AIDA HRNJIĆ
Na sjednici Doma naroda Parlamenta Federacije BiH održanoj 9. septembra 2021. jednoglasno je usvojen Zakon roditelj – njegovatelj čime je završena formalna procedura da Zakon stupi na snagu i krene njegova primjena.
Tokom rasprave, više delegata/kinja iz opozicionih stranaka su rekli da je Zakon loš jer nije uzeo u obzir potrebe svih iz kategorije na koju se sam Zakon odnosi, a sama činjenica da je usvajan po skraćenom postupku govori o manjkavosti i nedostatku kvalitetne rasprave koja bi eventualno dovela do boljih rješenja.
Zapravo, preko 60 udruženja sa teritorije cijele Federacije BiH koja se bave direktnim radom sa djecom/osobama sa poteškoćama ili radom na poboljšanju uslova kvalitete njihovog života je reagovalo i pisalo kako samom Parlamentu odnosno zastupnicima/ama (oba Doma), tako i Vladi Federacije BiH, ali odgovora na sve dopise nije bilo.
Oglasio se i Ured ombudsmena koji je usvojio i u cijelosti podržao sadržaj primjedbi i komentara svih udruženja, te su pozvali Dom naroda da iste razmotri i u svrhu transparentnosti uključi organizacije koje su izrazile kako nezadovoljstvo zakonom, tako i spremnost na poboljšanje kvaliteta istog.
Zakon je prvobitno iniciran od strane jedne organizacije i jednog zastupnika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH i pri tome niko iz cijele kategorije u čije ime je Zakon donijet niti je konsultovan niti je bilo čije pitanje bilo dobro došlo. Istina je da smo pokušavali, ali zid šutnje je govorio sam za sebe, te na koncu niko nije ni uključen.
O manjkavostima samog Zakona, a nakon svega iznesenog u javnosti sada postaje suvišno i besmisleno uopće govoriti, počevši od ograničavanja slobode pristupa institucijama, preko nemogućnosti porodiljskog odsustva majke, odnosno nemogućnosti prenošenja prava na supružnika/partnera uz nebrojena kršenja Međunarodnih konvencija o pravu djeteta ili pravu osoba sa invaliditetom, do kršenja osnovnih ljudskih prava, mi roditelji/ke pitamo se kako niko nije htio reagovati i razmotriti refleksiju primjene Zakona na sve nas.
Sa nevjericom sam gledala kako zastupnik Elmedin Konaković kaže da:
„Nije zadovoljan ponuđenim stavkama zakona, ali da će ipak glasati „za“ jer zna da jedan dio populacije željno iščekuje njegovo donošenje“.
Elmedin Konaković
Ne znam u kojim državama se zakon donosi u ime „jednog dijela populacije“ – potpuno isključujući drugi dio ili njegovu cjelinu, u ovom slučaju čak u ime jednog udruženja, ali zastupnik Konaković je to baš dobro rekao i vrlo slikovito zapravo ovom jednostavnom rečenicom opisao suštinu onoga šta se događalo predhodnih mjeseci i godina.
Ja kao majka djeteta kome su neki ljekari na nekakvom rješenju napisali da on ima invaliditet 100% – I kategorije nikada nisam mogla zamisliti neki kantar koji može izmjeriti koliko je invaliditet od 100% težak mom djetetu, a koliko nekom drugom kome su isto napisali isti postotak na papir. Uzalud je većina pitala, uzalud su tražili odgovore, uzalud očekivali pažnju u „vaganju“.
Zapravo, naša država je potpisala neke sasvim druge dokumente na međunarodnom nivou i obvezala se izjednačiti prava svim osobama sa invaliditetom bez obzira na vid i tip istog, kao što se obvezala i na maksimalno usmjeravanje svojih resursa u podizanju kvaliteta uslova života za sve njih.
Ali avaj, ovim Zakonom država zapravo „svaljuje“ sve na roditelja, besramno ga izoluje od ostatka društva i ostavlja na cjedilu dok ne umru i dijete i roditelj/ka.
Roditelji/ke se bave idejom o podizanju apelacije pri Ustavnom sudu ali ako je ovaj Zakon donesen jednoglasno, jasan je da je stav svih političkih partija, pa onda ko nam ostaje da pokrene apelaciju? Niko, jer obični/na građanin/ka to ne može uraditi pa je to pat pozicija za nas. To se, kažu, zove demokratija.
Nakon svega, odjednom sam imala vrlo jasnu sliku u sopstvenoj glavi gdje sam naš Parlament doživjela kao zapetljaj crijeva koji je procurio pa prska po zdravim organima okolo. Dok pacijent leži na stolu i umire, oko njega okupljeni hirurzi sa sumnjivim diplomama ne znaju šta učiniti i zbunjeno gledaju, čujem mašinu koja održava život pacijenta kako pišti. Beeep!
Vama, dragi/e čitatelji/ke ostavljam mašti na volju da prosudite ko su hirurzi, kad se pogledamo u ogledalo onako svako za sebe.
NE SANJAJ NEGO SE BORI ZA MIR ! 